Istraživanja pokazuju rast nepoverenja stanovništva u institucije i tehnološke kompanije da u skladu sa zakonima, odgovorno i savesno štite njihovu privatnost i podatke. S druge strane, istraživanja pokazuju i spremnost građana_ki da u zamenu za pristup „besplatnim servisima“, trguju svojim podacima i time ugroze sopstvenu bezbednost i privatnost. Kako smo u uslovima nezapamćene proizvodnje i cirkuacije podataka došli u situaciju da imamo ovako kontradiktorne pokazatelje?Odgovor je istovremeno složen i prost, jer način na koji razumemo privatnost, prevashodno zavisi od konteksta u kome živimo i/ili nam je poznat i mogućnosti odnosno ograničenja koje donosi društveni razvoj.
Kako je došlo do zabune?
Proces razumevanja privatnosti značajno je evoluirao kroz vreme. U doba antike, grčki filozofi uočili su razliku između privatnog i javnog domena ljudi i postavili temelje savremenoj artikulaciji pojma privatnosti, u čijem centru je odnos između ličnog identiteta i društvenih konstrukcija. Dok se u doba antike pojam privatnosti mahom odnosio na zaštitu tela i doma, on u kasnijim istorijskim periodima, ulazi u zonu legislativnih okvira i oslikava stanje svesti i društvenog razvoja epoha.
Trenutno ne postoji opšteprihvaćena definicija privatnosti. Smatra se da pravo na privatnost podrazumeva zadržavanje kontrole nad sopstvenom intimnošću, izborima, informacijama i prostorom.
Kroz istorijske priče i anegdote, možemo pratiti društvenu ulogu pitanja privatnosti i otkrivati buđenje različitih aspekata tog fenomena koji ni danas nisu izgubili na važnosti. Jedno od njih je pitanje odnosa privatnosti i privilegija. U kasnom srednjem veku monarsi i verski poglavari imali su moć da određene teritorije, imovinu ali i individue proglase autonomnim i nezavisnim od odluka lokalnih vlasti. Ne tako drastične, ali slične situacije događale su se do nedavno kad je u pitanju zaštita prava na privatnost. Primer je poslovanje kompanije koje prevazilazi tradicionalno razumevanje teritorijalnih nadležnosti zakona i sudova, što ilustruje slučaj Majkrosofta u Irskoj. Naime, Majkrosoft je 2013. godine odbio pristup američkoj vladi podacima korisnika uskladištenim na serverima u Irskoj. U dugom sudskom postupku koji je zainteresovana javnost budno pratila, otvorilo se pitanje razumevanja i nemogućnosti primene zakona iz teritorijalne nadležnosti na rad tehnološkh kompanija u digitalnom dobu. Kompanije koriste prednosti globalnog poslovanja koje u uslovima neujednačenog regulatornog sistema, omogućava prilagođavanje poslovanja interesima i rastu koji su često na uštrb ljudskih prava i privatnosti. Izvora za brigu ovim povodom ima mnogo a trenutno je među aktuelnim pitanje deteritorijalizacije sajber prostora, koje podrazumeva upravljanje podacima čiji protok nije vezan/ograničen fizičkim/teritorijalnim granicama.
U 19. veku pitanje privatnosti aktuelizovano je kroz teme koje su relevantne i danas. U kontekstu povećane industrijske proizvodnje i dostupnosti uređaja za masovnu upotrebu, privatnost dolazi pod udar različitih kulturoloških obrazaca masovne potrošnje. Relativno dostupni i jeftini fotoaparati olakšali su neovlašćeno fotografisanje i objavljivanje sadržaja privatnih lica iz tog perioda. Ove istorijske epizode zabeležene su kao prvi slučajevi zloupotrebe tehnologije u narušavanju prava na privatnost.
Učestalost ovakvih događaja proizvodila je društveni pritisak koji je svoju pravnu formulaciju dobio kroz „pravo da budemo ostavljeni na miru/right to be left alone“. Sudije Samuel D. Warren and Louis D. Brandeis, uspostavljaju osnove prava na privatnost u periodu koji reflektuje potrebu stanovništva za uspostavljanjem granica i zaštitom privatnosti u uslovima bezobzirne medijske znatiželje i eksploatacije ličnih životnih priča. Njihova ideja o pravu na privatnost raspiruje Interesovanje i polemičke tonove usmerene na različite aspekte privatnosti iz perspektiva koje nude različite nauke i teorije.
Nakon iskustva dva svetska rata, Holokausta i nehumane upotrebe tehnologije, Hana Arent, čuvena filozofkinja, smatrala je da je zaštita prava na privatnost pojedinca nužna, jer ona predstavlja izvorište za građenja sopstva. Potreba za zaštitom privatnosti gаrаntоvаna je brојnim mеđunаrоdnim prаvnim instrumеntimа usvојеnim pоd оkrilјеm Uјеdinjеnih nаciја. Člаn 12 Univеrzаlnе dеklаrаciје prоpisuје dа nikо nе smе biti izlоžеn prоizvоlјnоm mеšаnju u njеgоvu privаtnоst, pоrоdicu, dоm ili prеpisku, niti nаpаdimа nа čаst ili uglеd. Prema članu 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama:
“1)Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2) Javna vlast se ne meša u uživanje ovog prava, osim ako je takvo mešanje predviđeno
zakonom, i ako je to nužna mera u demokratskom društvu, u interesu nacionalne sigurnosti,
javne sigurnosti i ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina,
zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
Sve države potpisnice dužene su da poštuju i primenjuju ova načela. Među njima je i Republika Srbija.
U posleratnom periodu, moć kompjutera da obradi velike količine podataka i sve sofisticiraniji razvoj opreme namenjene za nadzor stanovništva i „neprijatelja“, doprineli su narastanju strahova od tehnologije i širenju svesti o „kraju čovečanstva“. Eksploatacija ovih ideja i strahova popularna je i danas. Idejama kao što su masovni nadzor, gubitak privatnosti, tehno –totalitarizam i manipulacija istinom, bavio se u to vreme i Džordž Orvel u čuvenoj noveli „1984“.
Posleratna društva pokušavaju da razumeju i snađu se u okolnostima novonastale ideološke i antikolonijalne zbrke, a neregulisan razvoj tehnologija zarad sticanja strateške prednosti, u takvim uslovima posmatra se kao nužan. Žrtve takvog razvoja su ljudske slobode i privatnost. Upravo u ovom periodu dolazi i do promene paradigme u dominantnom posmatranju fenomena privatnosti, i pomeranja ka prioritizaciji onih aspekata koji omogućavaju efikasnu kontrolu i zaštitu nacionalne bezbednosti na uštrb zaštite prava na privatnost individua. Kao opravdanje, često se može čuti stav da privatnost nije apsolutno pravo i da je neophodno njegovo ograničavanje u situacijama suočavanja sa terorizmom, organizovanim i sajber kriminalom.
Danas nam se čini da su rast i inovacije na polju razvoja tehnologije proizvele društvenu/digitalnu apatiju na polju promišljanja i zaštite privatnosti. Pesimistični tonovi dolaze iz krugova koji zastupaju ideju da je u doba društvenih mreža privatnost „doživela smrt“. S druge strane, brojni aktivisti smatraju da je zaštita privatnosti merilo i vrednost našeg vremena.
Anita Pantelić
